Agramka

Opet je mala Dora išla u školu, skoro četiri mjeseca ko fol studiranja i čuđenja što se nisam ufurala u to ko fol studiranje! Nisam baš prolazila pod studošicu... al tko to još kuži! Teka pod miškom i kemijske zataknute u džep torbe... svaki dan hopsanja po učilištu!

Baš mi nekako i nije išlo ko podmazano ali nisam odustajala! Šta će meni neko govorit šta ja mogu ili ne mogu... Ja mogu sve! Dočekao me prvi dan teacher moje visine (iliti nizine), izbrijan na čelavo i koju godinu stariji od mene! Pogrdno ga zvah Eustahije Brzić... jer kada je on predavao rijetko ko bi ga uspio sustići! Olakotna okolnost mu je bila tako dobra očita zajebancija da ga nisam do kraja mogla mrziti... Krenimo dakle redom! Html, Photoshop, Frontpage, Dreamweaver, Flash, Java i server side jezici. Zabolila me glava pred kraj, priznajem! Mislila sam da će se doduše raspuknuti ali mala Dora u maniri starozagrebačke junakinje, odslušala je četiri mjeseca predavanja. Valjalo se spremiti za ispit koji drži jednako tako zastrašujući na čelavo izbrijani voditelj informatičkog odjela! U ta četiri mjeseca taj se čovjek ni jednom nasmijao nije...

Htjela je doduše mala Dora pobjeć od svoje završne radnje... no, verbalno me ispljuskao moj dragi, dugogodišnji programer i zalijepio za stolac! Napravila je mala Dora završnu radnju, web stranicu, uz puno nerviranja, histerije i neispavanosti...! Uplaših se sama sebe, izgledala sam ko zombi... kao nešto što je s tamne strane pobjeglo! S ispita je Dora izašla s smiješkom na čubama, rasturila je i ispit i završnu radnju i onog čelavog voditelja informatičkog odjela koji mi je htio podvaliti trik pitanje! Ha!!! Haha!!! Sada, od kada sam ko fol diplomirala, radim web stranice s dragim... nisam od ispita stala! Samo se nadam da neću pretjerati, da ne bi izgledala poput ove na slici gore!

Pusa od Dore!

P.S. Na vaš zahtjev... evo stranice!

Nebo je toga dana prekrivala siva boja, otjerala bijelinu, zrake sunca i toplinu... Ni slutila nisam što li u mojem smjeru dolazi. Zašto bi... život mi je kao pripadnici "bijelih" uvijek bio nasmiješen, sretan... bio je predvidljiv! Ne sjećam se koliko sam stara tada bila, samo znam da mi se život izmjenio iz temelja... i mjena nikada više stala nije! Jedno se vuklo za drugim! Kao i svakoga dana izletjela sam iz kreveta i sjurila se u kupaonicu... moram biti brza, nas je ipak u obitelji puno! Moram biti brza... Jedan pogled u ogledalu sablaznio me... vlastiti vrisak više nisam niti čula! Nasred mog savršeno bijelog desnog obraza pojavila se crna točka.

Psiho2, ti si naš tata,

svaka riječ tvojoj djeci vrijedi zlata.

Danas pišem svoj 300-ti post a "tate" više među nama nema. Nisam to znala, nitko mi rekao nije tako da je šok sada preveliki... Sjećam ga se s našega velikog blog hangout-a dok je hrabro s dvije lijeve klizaljke koje su mu podvalili obišao par krugova po ledu bez padanja. Njegova zadnja poruka meni u rujnu 2007. godine govorila je upravo o mogućem ponovnom klizanju...

"Ja bih baš klizanje. Odlično je bilo. I još bolje je bilo što nisam mogao vjerovati da se uopće nisam prosipao po ledu unatoč dvije lijeve klizaljke koje su mi podmetnuli. Mislim da bi i Singerica došla. Jedino ništa ne znam o Nemezis, koja je došla s nama. A tebi šaljem još jedan novigradski osmijeh. "

No nikada nastavak zaživio nije. Nikad više na klizanje nismo otišli... niti se svi ponovno našli. Razočarala se u nekim blogerima, u pisanje na ovome mjestu uopće... pa sam ubrzo nakon toga otišla...! Pola ljudi koji su bili tada više ne pišu, nema ih i kako im ući u trag...? Japi je otišao u Ameriku, Singerice već odavno radi tehničkih problema nema... Pola ljudi više ne piše. I žao mi nekako... da se i skupimo na klizanju jednom, neće više biti isto... To je bilo tada i nikada više... A možda ipak...

Tko zna bi li se svi opet skupili... ili bi došli neki novi klinci. Koji nisu znali, ne znaju i nikad neće znati... niti biti ono što smo bili. Kada bi još slike pronašla nitko od mene sretniji...

Šokre... zaživi li ona ideja ikada i sprovede se, željela bih da naprijed piše:

Posvećeno Milanu Šopu, ljudini, legendi...

A danas samo od mene suzica...

Jedan je sat poslije ponoći, opet sam postala noćna ptica... Još razmišljam da li se potpuno vratiti u ovu sferu... natrag! To bi bilo kao da se okrećem preko ramena... A opet, koliko ružnih stvari sam ovdje doživjela bilo je i onih lijepih, trenutaka koji zaslužuju sjećanje! Shvatila sam to kada sam maloprije zašla u svoju bazu privatnih poruka! Obećala sam sama sebi da ću poruke onih koji su me povrijedili i razočarali izbrisati onom gumicom od 4,99! Prisjetila sam se sada svih onih lijepih poruka, koje su mi nešto značile, i koje mi još uvijek znače! Svih onih divnih ljudi od kojih večina više nije ovdje, ne pišu... nema ih.

Gdje je Arsen, što li radi Singerica... da li Morfej još uvijek ljubi...? Neki su mi srcu prirasli, neke bi najradije zaboravila... neke bi mrzila kada bih mogla... no ne mogu. Neke bi opet voljela vidjeti, neke bi zaobišla u širokom krugu... nekima sudski zabranila pristup! Svašta sam prošla ovdje, no da me tko pita bih li ponovila svoju registraciju da se mogu vratiti... rekla bi naravno. Jer sam užasno puno naučila... o ljudima, situacijama... svome ponašanju! U 6. mjesecu 2005. godine počela sam pisati, imala sam 24 godine i prvi put saznala što je blog. Imam osjećaj da sam do današnjeg dana ovdje dobila ubrzani tečaj života... Zadnjih godinu dana imala sam strašnu borbu s strašnom bolešću... ne svojom nego drage mi osobe! Promjeni se čovjek stravično kada s tim živi i kada to gleda... a bespomoćan je u svakom segmentu. Svaki božji dan, jedan je gori od onog drugog... ali ojaća vas to! Sada su dani sve bolji, sretniji... Izdržalo se! Moralo se izdržati... I zato sam naučila... svoje živce nedam nikome na dizanje! Pijavice koje mentalno i emocionalno isušuju čovjeka nemaju što pored mene tražiti! Pozitivnost je oduvijek iz mene izranjala i ne vidim razloga da danas ne bude tako! Ionako sam uvijek višak dijelila s drugima... Noževa u leđima ionako će uvijek biti, kako godine odmiću, kako generacije odrastaju imam osjećaj da ljudi jedni prema drugima postaju sve gori! Dok se jednom međusobno ne pokolju... I zato volim svaki novi dan jer mi uvijek donese nešto dobro... ružno ionako na vrijeme zaustavim!

A prati me već par mjesci ovaj ovdje MojBlog... nemre on mene pustit na miru! Nekako sam prvo naišla na MojBlog grupu na Fejsu a onda me i barbi dovukla nazad! Sad na dva mjesta pišem blog, pa zašto ne... Kao što sam happy bila par postova prije moga odlaska tako sam još uvijek happy, samo duplo više!

Puna sam energije, puna elana... ambicije i entuzijazma! Potpuno sam energy freak...! Novost od zadnjeg puta... Dora je počela nositi cvike i mora se priznati da mi baš dobro stoje! Osjećam se više sexy zbog njih... haha! Drago mi je vidjeti da još uvijek neki stari blogeri uporno pišu ali mi nije drago što nekih više nema ovdje! Možda su poput mene, naišli na neke druge sfere, zanimacije... ali nikad nije kasno!

Dora je odrasla, postala dama... prerasla sapunice kojima je zagorčavala život MojBlogu i Bogu... ali i to se moralo proći! Sve je to dio života... shvatila sam da kojekakve pijavice treba zakopati u najmračnije kuteve svemira! Brojim dvije i pol godine staža jedne prekrasne veze o kojoj sam ovdje znala pisati! Priča se i o svadbi... ali to još nije na snazi! ;) Sigurna sam da ćete među prvima saznati... Sva sam se dala u svoj tečaj web dizajna, ide mi polako i sviđa mi se! Kak ide onaj stih: "Kad odrastem bit ću komp, kad odrastem bit ću kompjuter"!!! Vidio dragi u meni potencijal pa me dao na tečaj... nisam još ni kak spada krenula študirati a već sam s njim odradila par web stranica...! Iako vas potpuno nikada nisam ni napustila, znala sam tu i tamo skomentirati... No prejaka je moć mog prvog doma, MojBloga! Sad se nadam da će mi Deumina pomoći da se snađem u ovom redizajnu i da opet uredim blogić kak se šika! Zaboravila sam pol toga, a i zapravo se nikad nisam snašla na ovom novom dizajnu! Stoga, pozdrav ponovno svima, znanima i neznanima... tipkamo se uskoro!

I još jednom dokaz da najbolji odlaze a kojekakvo smeće ostaje živo... Moj Dingo je na boljem mjestu a ja slomljena srca jer otišao je on, moja prva ljubav i najbolji prijatelj...

Dingo (15.10.1997. - 04.02.2009.)

Dječaci i djevojčice, klauni i klaunke... krotitelji virtuale i života u mašti... Želite li čitati vašu Doru na drugom blogu možete to učiniti ovdje !!! Sve vas najsunčanije pozdravlja Dora, zarobljenica mašte i zaljubljenica u fotografiju!

Ovo je pljuska svima koji su govorili da kaj ima žena programirati i da nikad od mene programera neće biti! Neka se sada ugrizu za jezik jer portal koji smo napravili dragi i ja (više dragi, manje ja) Večernji list je samoinicijativno reklamirao u svom listu (odakle nama pare da to platimo????) Od jučer smo happpy jer ovo nije mala stvar, portal smo radili okvirno dva mjeseca a nekome se eto dopalo ono što vidi! Drži me to sada i ovo nam sada otvara neka druga vrata! Treba to s team-om proslaviti a onda se primiti posla! Tek mala statistika... U našim glavama portal je zamišljen u prvom mjesecu, na samo Valentinovo je dobio ime a 15.2. je zakupljen server! I kako bi moja ekipa rekla....

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz Košnica!

Zašto sada kada napišem da odlazim mislim i više nego ozbiljno? Ne, nije to zbog Mojbloga, nije ni zbog ljudi... iako si ljudi vole prisvajati takve titule, vjerojatno im ego raste u nebo misleć kako ja baš zbog njih odlazim! Nije niti zbog zasičenosti i nezasičenosti, niti zbog nedostatka inspiracije... Odlazim čisto iz praktičnih razloga... Ušavši u svijet programiranja, naučivši neke trikove na internetu ostvarujem neke svoje želje i maštarije! Web galerija, portal, essential trening... a odlazim zato što imam priliku napraviti sama svoj blog servis! Baš kao što je Mojblog upravo to, blog servis! I neznajući, pogodila sam odlazak baš kada se slavi.... Sretan 4. Rođendan Mojblogu!!! I nek još puno godinica doživi... Eh, bilo mi je lijepo ovdje skoro tri godine, puno sam naučila o bloganju, o ljudima.... o sebi! Otkad sam na netu dobila sam dva prijatelja, predivnog dečka... ali i onih drugih kojih se najbolje kloniti jer ti remete zdravlje! Ovaj blog će ostati da se i vi i ja znamo vratiti i pročitati stare tekstove koje toliko volim jer sam ih pisala s dušom! Naučivši jedan mali dio programiranja otvorio mi se čitavi novi svijet i ja sad totalno entuzijastički želim baš sve! Istina, nikad neću shvatiti kako postoje ljudi koji se napajaju zavirivanjem u tuđi život, pokušavajući ga razoriti... u ime svojih nekih ideala učiniti baš sve! Ali je to sad manje bitno... želim reći da sam ovdje provela jedan najbolji dio virtualnog života i na tome sam vam svima zahvalna! Hvala putniku kojeg ovdje već odavno nema... na svemu što me taj mladi gospodin do sada naučio... a nadam se da će to i nastaviti! Svatko u svom životu od svakoga uči... tako i ja! Hvala trima mušketirima na svoj podršci koju su mi sve ove godine pružali! Neću vas zaboraviti... Hvala mom didalu Kembalu koji se toliko brine da me ne oprži sunce! I fila me svojim bogatim iskustvom...! Želim sve... i trudim se da to stvorim! Sjetih se sada rečenice koju mi je netko jednom rekao: „ Zatraži i bit će ti dano!“ Volim... ako je to grijeh onda mea culpa... ali ne prestajem zato voljeti! Zapravo, čini mi se kako ću sada napokon, po prvi puta u životu moći reći kako idem do kraja! Već jednom sam rekla kako je moja potraga završena, sada ću vam to i potvrditi! Već sam pisala o novogodišnjoj želji mog dragog... do sada je bila tajna! Kada me posjeo na krevet i rekao mi da u prvim minutama ove godine ima jednu želju... mislila sam da je to nešto sitno, skromna želja a dogodilo se da sam se skoro zadavila od knedle iznenađenja! „Moja jedina novogodišnja želja je da te u ovoj godini oženim!“ – rečenica je koja me ošamarila posred face munjom iznenađenja! Nisam mogla ništa doli se nasmiješiti i zagrliti ga jer sam znala da itekako misli ozbiljno! Sada kada razmislim, to i je skromna želja čovjeka koji voli... a ja ga volim toliko da ću učiniti sve za njega... pa i ispuniti mu želju! I nitko i ništa nas neće razdvojiti! Kako bi se reklo u narodu, Dora je pala, nije više na tržištu! Prijatelju, ćemo mi napokon na kavu, mislim da će mi trebati onaj blagoslov! ;) Kada portal bude gotov to će izgledati tako savršeno da će ljudi padat na guzicu! Pisati ću na vlastitoj domeni, vlastitom blog servisu i vlastitom serveru! Svi oni meni dragi ljudi dobit će porukom moju novu domenu te će me moći nastaviti dalje čitati! A tko zna što će dalje biti... za jedno sam sigurna, počet ću tražiti vjenčanicu! ;-)

 
Voli vas sve teta Dora, šalje vam puno pusa... i tko zna, možda vas tu i tamo iznanadim postom ovdje! Poželite mi sreću (ne u komentarima... samo ovako me se sjetite... a ja ću ostalo!)!!!

Pošto sam štedila jer sam znala da će mi jednom trebati, sada sam se razmahala! S dragim pod ruku uputila sam se po dučanima tehničke i kompjuterske opreme...! Naj stvarčica koju sam kupila je hard disc od 160 GB! Tako, sad možemo požuriti portal! I još par guba stvarčica sam si kupila, dragi je samo gledao specifikacije i pokazivao prstom... a ja na ruke i na blagajnu! I još smo se mrak zabavili! Vidim da ovo što radimo da ga čini sretnim, pa automatski sam i ja sretna što radim zajedno s njim! Pun je ideja, a ja pomažem koliko mogu i znam! Skačem od veselja jer sam saznala kako ću opet moći uzeti godišnji... pak ćemo dragi i ja na put! Yuuuuuupy!!! Nedavno smo bili na sevdalinkama u Lisinskom (Martine, požderi se ako nisi bio!) i dogovorili se da budemo išli malo na put po Bosni! Bilo mi je novo skoro tri sata slušati sevdalinke ali je bilo i lijepo! Karte nam je dao njegov prijatelj, Ajdine hvala! A tek dragoga vidjeti u odijelu... to je tek bilo mrak! Nemam sad posla u firmi tako da sjedim i pišem ovaj post na papir... i još sam za to plaćena, savršeno! Doslovce uživam u svom poslu... NEMA GA!!! Ovaj mjesec same proslave... 22. nečiji rođendan tko mi puno znači, tulum uz roštilj i prirodu! 23. naših 8 mjeseci veze a da ne zaboravim i Uskrs! A još i buraz ima 16. ročkas... Ajme, volim slavlja! Što ću se nauživati! Od silne tehnologije kojom je zatrpana moja mala soba!  stari je stao u čudu neki dan!  Pa " šta je ovo" pitanja, zatim " i ja bi to" konstatacije... Super je bilo otići malo u šoping i potrošit lovu i znat da sam kupila kvalitetu! Sviđa mi se sve, a dragi isto happy!

Završimo u isto sretnom tonu... sve je dobro što se dobro završi! Puna sam optimizma , ništa mi nije teško i osjećam se super! O mom snu drugi puta! Puno pusa od Dore!