Agramka

Prije par dana javili su mi iz zagrebačkog Zoo vrta kako je ova moja fotografija osvojila žiri i postala NAJ FOTKA MJESECA! Gotovo sam pala s stolca od sreće jer od svih fotki koje sam slala na natječaje ovo je prvi put u životu da sam osvojila prvu nagradu!

Nisam euforična toliko zbog nagrade nego radi činjenice kako je prvi put odabrana moja fotografija baš od strane Zoo vrta! A zašto... pa, ima jedna priča zašto sam toliko vezana uz životinje u Zoo vrtu.

Kako sam 1996. upisala srednju fotografsku školu tako sam i tri godine kasnije morala odraditi praktični dio mature a to je značilo fotografiranje na dia pozitive. Sjećam se da od uzbuđenja i straha tu noć nisam spavala ali kada sam iz profesorovog šešira izvukla temu mojoj sreći nije bilo kraja! Izvukla sam temu Zoo vrt! Majkicu i buraze sam povela sa sobom radi što više ideja i proveli smo tamo skoro cijeli dan. Sjećam se da sam se toliko uživila da mi je noj skoro pojeo sjenilo za objektiv na mojoj staroj Praktici. I sada, 11 godina kasnije upravo žiri tog Zoo vrta prvi put u mom životu nagrade fotografiju njihove životinje! Ne zove li se to životinjski prst sudbine!?

Jako sam happy zbog NAJ FOTKE a nagrada mi za par dana stiže na kućnu adresu! Nagrada je njihova majica s otiskom ove fotografije... Nemojte se čuditi ako me vidite u gradu kako ponosno furam majicu! Da proslavim to odvest ću si dragoga van na kolaće a za sebe sam napravila animaciju za moj web portfolio! Traje minutu i 40 sekundi i zaljubila sam se u nju! Vrtit će se na početnoj stranici mog portfolia koji je još malo pa gotov! Web stranica je sjajna, baš po mom ukusu!

P.S. Organizatorica mi je mailom javila kako će fotografija biti postavljena na web stranici Zoo vrta... i evo je! Moja je naj fotka u 8. mjesecu a možete ju vidjeti OVDJE!

Razgovaram nedavno s naj prijateljicom o društvu koje je neke nelogičnosti postavilo kao pravila i njih se svi trebaju pridržavati kao pijani plota... ako slučajno imate mišljenje različito od ustaljenoga odmah ste radikal! Što ja izrazito mrzim od takvih nadobudnih, navodnih pametnjakovića.

Evo o ćemu se radi. Varanje opčenito nam je bio predmet razgovora ali danas bih se orijentirala samo na jedan dio cjelokupne rasprave... biste li rekli nekome da ga partner vara ili biste li se sami našli u situaciji da želite da se vama kaže za partnerovo varanje. Da se odmah razumijemo, ja nisam od onih žena plači pička koje još k tome imaju problem s kompleksima i nesigurnošću pa da razmišljam kako bih trebala zatvarati oči pred takvim stvarima jer mislim kako me nitko drugi ne bi želio ili da nikoga drugoga neću više naći od onog s kojim sam trenutno. Što je vidim problem dosta žena (neću reći svih ili većine). Moj zaručnik je predivna osoba, poštuje me i voli, nije egoista i ne misli samo na sebe. No imala sam prilike prije hodati s drugima pa na samo tom uzorku mogu reći da je puno bolja osoba od većine.

Ja sam prva ta koja bi željela da mi netko kaže ako zna da me moj partner vara ali isto tako mislim kako je i moja dužnost da recimo svoju najbolju prijateljicu upozorim da ima posla s kretenom koji je vara. Problem je u tome što nitko ne želi čuti istinu nego bi radije živio u neznanju s kretenom koji vara. Što nije logično... ostavimo sad po strani onu tezu da se nemam šta ja mješati u tuđe stvari. Upravo zbog takvih idiotskih nepisanih pravila se i jesmo udaljili jedni od drugih toliko... jer što... sad je davno netko postavio tezu da nije pristojno se nekome mješati u život tipa: " Šta se ti imaš mješati, ona s njim živi ona mora i shvatiti i saznati sama da ju netko vara". Hallooooo?! Ljudi su postali glupi u svojim glavama, lakše je slijediti tuđa pravila nego naprezati svoj mozak razmišljajući... Da se razumijemo, enormno puno puta su me prozvali radikalkom jer moja mišljenja i stavovi nisu poput njihovih... ali ako sam radikal samo zato što imam svoju glavu i svoj stav, onda sam ponosna što sam radikal. Biti još samo jedna lutkica na koncu u tuđim rukama nije nimalo zabavno i ubija kreativnost. Ubija u tebi želju i ubija tebe jer svog života nemaš. Živiš tuđi život, prema tuđim pravilima... u tuđem svijetu. Žali bože popunjenog prostora u glavi jer ti onda mozak nije potreban.

Nažalost, to sam ja... točkasta u crno/bijelom svijetu. A koji su vaši stavovi?

Nije jesen još pravo niti počela a već mi kiše idu na živce! Pa se onda živciram više negoli bi trebala. Ionak sam u zadnje vrijeme živčana previše... samo što ne dam da se to vidi. Zašto bi drugi morali imati uvid u moja živčana stanja...

Svi koji me poznaju dobro znaju kako me jesen nervira i ne podnosim kiše niti maglu, a tmurne dane da niti ne spominjem! Nedavno sam počela ići na instrukcije... Dragi i ja otvaramo firmu i trebam naučiti sve što će mi biti potrebno da znam (čitaj: probaj naučiti nekoga tko nezna kako izgleda memorijska kartica kako složiti konfiguraciju). O stavljanju windowsa da i ne govorim! Super... kažu da učiš dok si živ! Neka... nije mi teško! Dao Bog da mogu nešto raditi jer sam već predugo na burzi (od koje btw. nikakve jebene koristi).

Ali neka... napokon se bavim nećime što me stvarno interesira! Sretna sam jer uspješno sam se povezala s Nikijem (Nikon P80) i sad rasturam! Malo me pustila web stranica ali zato svaki dan okidam s fotićem! Pokušavam je napraviti čim prije jer dragi mi je domenu kupio u 4. mjesecu a do sad nisam startala stranicu... nije li to prazan hod!?

Nisam bila vidjeti izložbu onih sretnijih učesnika fotomaratona... iako sam imala besplatan upad. Na otvaranje nismo stigli radi posla pa smo odgodili za drugi dan... no, na kraju mi je dragi rekao da nije problem platiti upad ali zašto da si priuštim JOŠ JEDNOM gledati fotke onih koji su završili s tugom u očima i razoćarenjem na licu. I nismo otišli... osim toga, ionako moje fotke nisu bile tamo pa zašto da gledam. Moja će izložba pričekati neke bolje dane kada budem za to imala novca! A u međuvremenu kiša pada i pada a ja jedva čekam toplije proljeće i kunem nadolazeću zimu... Ionako nikad ništa od nje nemam.