Agramka

Učili su me stariji kako koža crne boje otkriva podmuklost, zlobu i takvi su prijetnja nama "bijelima" i našem načinu života. "Crni" su me na ulici gledali ispod oka, no nikada me nitko od njih dirnuo nije... Danas sam u ogledalu vidjela naznaku prijetnje u obliku te tako neželjene crne boje! Ništa drugo više vidjela nisam... Vrisak je probudio moju majku koja je zanijemila kada je ugledala moj odraz u ogledalu. Pokušavala sam crnu točku prekriti bijelom bojom no... što sam se više mazala crna boja je sve više izbijala na površinu. Jedino pitanje koje sam si postavljala: "Kako ću danas u školu!?" Suoćila sam se s mogućnošću da me moja škola više ne primi nazad! Znate, mi "bijeli" imamo školu u centru grada i ništa mi teže toga jutra nije padalo negoli što ću morati u školu s... tim na licu. "Crni", kako im i dolikuje, školu su sagradili iza trnovite šume u predgrađu. S torbom preko ramena izašla sam na ulicu i pogled moje prve susjede potvrdio mi je da stvarno izgledam užasno. A ona užasnuto... Kako je vrijeme odmicalo na mojoj koži se pojavljivalo sve više i više crnih točkica, a sve su bile različite veličine. Izgledala sam kao pravi dalmatiner... hah, koje li usporedbe! Kada sam došla pred školu i kada su me ugledali svi moji dojučerašnji prijatelji odmaknuli su se od mene baš kao da ih je sam Mojsije štapom razdvojio. Do učionice sam primila par udaraca laktom, gađali su me papirićima a uspijela sam i pasti preko nečije podmetnute noge. Sat zemljopisa držala je profesorica duge i bujne plave kose, moja razrednica. Moja kosa je bila duga poput njezine ali bila je smeđa i čvršća. Voljela sam svoju dugu kosu, brinula se o njoj, lijepo mi je stajala i padala mi je sve do struka. Dok sam tako s ploče prepisivala, zaokupljena mislima oko mojih crnih točkica niti osjetila nisam da mi netko reže kosu. Cura koja je sjedila iza mene imala je kratku, mušku frizuru jer je svoju dugu kosu odrezala radi razrednog bezveznjaka. Ljubomorna i potaknuta time što sam drugačija odrezala mi je tri velika pramena različite dužine. Zvono me prenulo i dok su svi izlazili pokušavala sam prepisati lekciju do kraja. Kada sam se ustala kako bi torbu podigla s poda ugledala sam svoju odrezanu kosu iza stolice. S suzama sam pogledala svoje točkice i shvatila da više nikada neću biti „bijela“. Toga dana sam shvatila kako boja kože nije garancija čovjeka... „Bijeli“ su itekako bili zli. I što sad? Kamo spadam? „Crni“ me sigurno primiti neće... Nisam ih poznavala, nisam se potrudila upoznati ih. Bilo je zabranjeno da „bijeli“ bude viđen u društvu „crnoga“. Toliko pitanja rojilo se mojom glavom... Kako? Zašto? Kamo? Nisam pripadala ni jednoj ni drugoj strani. A onda sam shvatila... ako nisam „bijela“ niti „crna“ onda mora postojati još netko tko je poput mene... pa nisam sama na svijetu. Ne pripadajući ni „bijelima“ ni „crnima“ odlučila sam otisnuti se u potragu za „dalmatinerima“ (tako sam nazvala moje sadašnje stanje). Danas ih imam par pored sebe, naišla sam na njih tokom godina... baš su poput mene... točkasti!

„Bijeli“ u sebi nose dio „crnih“ a „crni“ dio „bijelih“... no svi to jako dobro skrivaju. „Bijeli“ i dalje glume dobrice a „crni“ i dalje uništavaju sve pred sobom bojeći se da ne prevlada njihov „bijeli“ dio duše. I jedni i drugi osuđuju „točkaste“ jer kada te netko osuđuje, uništava te i ljubomorno zabija nož u leđa to je samo zato što želi biti poput tebe a ne može biti... Drugačiji!

Svaka sličnost s glavnom točkastom junakinjom je namjerna... nadam se da ste shvatili što je autorica htjela reći!