Agramka

Ne volim jesen...tmurni i kišoviti dani čine me depresivnom.Siva i maglovita jutra bude u meni suze,tugu...Ne podnosim hladnoću i vjetar koji me bezosjećajno udara po obrazu.Mrzim ono lišće što pada,i što nema nikog da grije moje srce.Postoji jedna jedina slika u mojoj glavi kojoj nikada ne mogu pobjeći koje god godišnje doba bilo...Ništa nije ravno zalasku,ni tim bezvremenskim bojama,zauvijek usađenim u mojim očima.

Sunce,Ti što nam poklanjaš toplinu,zašto moraš tako prekrasno umirati pri kraju svakoga dana...Da bi svakog sljedećeg se tako predivno ponovo uzdizao...I svakog novog dana poklanjao nam osmijeh...Do zadnje iskre života,Tvog i našeg...do kraja zajedno.

Danas sam napokon napravila ono što sam dosad odgađala! Uzela sam svoj digitalac i uputila se u ZOO vrt! Bio je savršen dan,lijep,sunčan... Oduvijek je ZOO moje najdraže mjesto,tamo sam odlazila kao mala,sreća (ili sudbina) je htjela da tamo odrađujem svoju maturu...niti danas ga ne mogu zaobići! A niti ne želim...

Danas sam prvi put nakon godinu dana ponovno otišla,i kada sam došla iznenadila sam se koliko su ga preuredili! Uvijek mi je drago vidjeti da ima toliko sponzora koji životinjama olakšavaju boravak tamo. I kao i uvijek,prvo sam otišla do "mojih" lavova. Kažem mojih jer sam lavica po horoskopu...a i zato što se divim Congu!

Congo je lav,je star i često neaktivan,ali kad taj rikne svi stanu i slušaju! I danas je Congo bio sav nikakav,lijen...i koliko god se trudila nisam ga uspjela fotkat onako kako sam željela. Čak mi se nije niti okrenuo kad sam ga zazvala...inače mi uvijek pokloni pažnju,nekad se čak i digne(to je čudo!) i dođe do ograde. Danas su vukovi bili prilično uznemireni,gledala sam ih dosta dugo,vođa je šetao s jedne strane na drugu (kao Balthazar!). Mladunče se izvuklo iz brloga i izašlo,a pošto je bilo dosta ljudi,mati ga je potjerala nazad nekim tipom režanja,no to nije bilo agresivno režanje...Neznam to objasniti,nešto kao opomena! Bili su tako slatki,kao tipična ljudska obitelj! Još nešto me fasciniralo,jezovito me streslo... Obnovili su kolibu u kojoj su smještene zmije i gmazovi,zove se "Zona sumraka" (kako prikladno!)! Unutra je mračno ko u spilji,ne vidi se prst pred nosom,a svo ono siktanje ti diže razinu straha u nebo!!! Sve je obavijeno bršljanom,na podu zemlja,lišće...sve je tako stvarno!

I što dublje zalazim postaje sve mračnije,a onda udarac...i zubi!!! Došla sam malo preblizu nastambi s majmunčićima,onima koji love noću. Sva sreća da je staklo debelo,huh!!! Laknulo mi je kad sam napokon izašla...nije da se bojim mraka,ali u takvom okolišu nije ti svejedno! Koliko je bilo zanimljivo,toliko sam u nekim dozama umirala od straha,na to te nastamba jednostavno prisili! A možda sam ja malo previše strašljiva... :-)

Sve u svemu,mislim da ću to ponoviti...

U Kini danas zbog enormnog povećanja nataliteta postoji tisuće i tisuće napuštenih djevojčica,u sirotištima,na ulici... Žensko dijete u Kini je prokletsvo,jer obiteljsku lozu nastavlja samo muško dijete.Nevjerojatno što se sve dopušta,muž svojoj ženi uvjetuje brak i ostanak u njegovu domu jedino rađanjem sina. Pritisak je užasan,a žene na muci,jer uz proces trudnoće,promjenom fizičkog i mentalnog stanja,tu je i svakodnevni stres i iščekivanje spola djeteta.Običaj je ako imate žensko dijete,ona će odrasti i otići od doma,dok sin ostaje,radi a kada se oženi onda u kuću dovodi i svoju ženu kao pomoć.Pošto se toliko napuštaju djevojčice sirotišta su prenapućena,pa postoji tajna koja je do sada nekako uspijela opstati. Naime,sirotišta masovno koriste tzv. sobe za umiranje. Jednu od pet djevojčica zaključavaju u sobićak,vežu za krevet...i jednostavno ostave. Da umre od gladi,od nemara,iznemoglosti...te tako napravi mjesto za neku drugu djevojčicu koja će doći. Reporteri koji su prošvercali snimateljsku opremu u taj dio Kine predstavljajući se kao turisti uspjeli su snimiti dokumentarni film o Mei Ming (što znaći bezimena). Proces ostavljanja i umiranja djevojčice u sobi za umiranje je dugotrajan i bolno težak. Djelatnici sirotišta niti ne dolaze provjeriti dali je curica umrla,nego im to dojave ostala djeca,dok im djevojčica umire pred očima. Na kraju tijelo izgleda poput dogorjele šibice,sasušeno i istrunuto,od čega bi se čovjeku želudac okrenuo. To je bilo prije 8 godina. Danas nakon te snimke 35.000 djevojčica je posvojeno najviše od strane zapadnih zemalja, SAD-a. Mei Ming je svojom smrću pokrenula jedan proces educiranja kineskog stanovništva koji obećava. Ovu reportažu je napravila Oprah u suradnji s kineskom novinarkom Nacional Geografica,slike posvojenih djevojčica izmamio bi suzu na licu svakome tko voli dijete. Danas one imaju obitelj,s obzirom što su sve morale proći u svom mladom životu ovo je njihova pobjeda!