Agramka

Ja ću sutra napokon vidjet nešto osim Zagreba! Idem na cijeli dan u Koprivnicu,na nogometni turnir koji organizira baptistička crkva iz Koprivnice! Buraz i njegova ekipa planiraju rasturaljku...a ja sam tamo dežurni fotić!!! Ma planiram se vratiti s lijepim fotkama...a ako ugrabim nekome mob s kamerom,šaljem MMS! Ako bude sreće da naletim kojim slučajem na net caffe,ma znate da ću se javiti. Na prošlom turniru je buraz bio najbolji strijelac sa 7 pogodaka,između 14 ekipa,pa je sad jadan pod pritiskom! Onda su bili na turniru najmlađa ekipa,a tako su bili dobri! Naravno da ću tamo izgubiti glas od navijanja,da ću se razmahati...ali eto to je dužnost sisterice! Falit će mi blog čitav dan, ja sam se eto navukla na tu svojevrsnu drogu...Falit ćete mi svi vi,ali eto mene brzo nazad! P.S. Blogeri iz Koprivnice dođite na turnir!!! Pusa svima!

Eto,kako je to spoiled dobro primjetila nije me bilo dva dana,bila sam u berbi na vikendici! Ma ništa posebno,samo sam danas imala na viksi za ručak ČEVAPE!!!     S obzirom da sam ih se još u subotu natrpala (hvala mali što si me nahranio!),ako ih još koji put budem konzumirala pretvorit ću se u jedan veeeeeliki čevap! Zapravo, eto neki dan sam srela poznanicu,njena stara je radila sa mojom...I što želim zapravo ispisati ovdje...Ona me podsjetila na jednu priču,koliko lijepu toliko i tragičnu.

To je bilo prije nešto više od 10 godina,ma 11... Znači, imala sam nekih 13 godina,naše stare su dobile godišnji skupa pa su povele i nas u Makarsku! Bile smo u fakat super hotelu,nebi ga mjenjala ni za što...a evo i zašto! Naime,tamo je kao konobar radio jedan dečko,visok,crn...veeeelikih plavih očiju! Onda je imao 25 godina,bio zaručen (šmrc!)...Znate kako to ide s nevinim,dječjim simpatijama! Uživala sam svaki put kad bismo došli na ručak,uvijek bi mi se smiješio,pričao nam viceve...I zvao me svojom malom princezom! Zvao se Nikša... Uvijek bi mi posebno dekorirao desert,katkad bi mi iz kuhinje prošvercao sladoled! Ponekad bi se sreli na plaži i pričali...rekao mi je da nikada ne dopustim dečkima da me gaze,da uvijek držim do sebe...da nikada ne odustajem od nečega što želim! Rekao mi je da kada jednom u životu naiđem na svoga anđela neka ga nikada više ne pustim...on je svoju ljepoticu pronašao,oženit će je!Uživala sam u njegovom društvu,kada bi išao u dostavu ponekad bi me i provozao,uvijek me uvjeravajući kako će polako voziti,da će me paziti... Usadio mi je neka uvjerenja,nisam znala zašto mi to sve govori,zašto me uči životu... A onda sam saznala. Pošto je to bio hotel koji su svakog ljeta koristili radnici mamine firme,dva mjeseca nakon povratka s mora stigla je vijest... Nikša je poginuo. Standard...pijani vozač za volanom kamiona...od njegovog malenog dostavnog vozila nije ostalo ništa. Sjećam se kad je mama došla taj dan s posla,kada mi je rekla da su u firmu primili vijest... Sjećam se da me riječ nesreća pogodila kao kamen u glavu...njegovoj maloj princezi su se usnice počele tresti,suze su nekontrolirano krenule...Nisam se mogla dugo smiriti. Uvijek ga se sjetim,sjetim se koliko je volio život,koliko je volio svoju ljepoticu,koliko ju je želio oženiti...Koliko je volio sumrak! Sjetim se svake njegove riječi...i pitam se zašto je morao otići,zašto... Bio je tako dobar čovjek,jednostavan,skroman,voljen... Sjetim se onog zadnjeg dana ljetovanja kada sam mu dala pismo...za koje je obećao da će ga uvijek čuvati...od njegove male princeze. Još i danas ga se sa sjetom prisjetim,s ponekom suzom u oku. Prošlog ljeta ponovno sam se vratila u Makarsku (s bivšim dečkom),i prvo što sam učinila,u sumrak,otišla sam do "našeg" hotela,sjela na zidić...i prisjetila se njega,mog najdražeg konobara!

Pocinje berba grozdja,krusaka i oraha!!! Dok neki blogaju drugi skupljaju... Pozdrav i lijepo blogajte! :-)

Dok cete vi dragi blogeri (i poneke blogerice) doma pratiti danasnju odbojku s Azerbejdanom, ja cu sjediti u Domu sportova i uzivati!JEEEEJ!!!

No,we never gonna survive unless we get a little crazy!!!

Ljudi moji,kako je meni danas ludo!Čini mi se da se polagano vadim iz one letargije,one depresije koja mi je krv popila! I što je najbolje,smijem se! :-)

Danas me stara čudno gledala kada sam pjevala dok sam suđe prala...Rekla mi je da sam poludjela,da nezna na kojim sam drogama...na onima koje stavljaju smiješak na lice! Zovu se happy thought's (sretne misli)!!! Nisam pijana,jer ja ne pijem...Nisam napušena,jer se ne drogiram...Nisam hiperaktivna,jer kavu ne podnosim...

I kao što kaže Dobriša Cesarić...

Radosne misli.Hod bez težine.Večernji vjetar nam proljeće nosi.S juga je došlo.Prepun svježine.Zbija nam svoje šale u kosi.

Eto sada,uživam u samoći...sama...tako je najbolje! Buraza nema,staraca nema...ja i moj blog...sami...bass u glavi!!! Mp3 je zakon,moj komp samo guta nove stvari... It's my passion...Rhythm is a dancer! Voljela bi se tako osjećati...uvijek...! Just happy thought's! A ovaj vikend se događa party,na koji ću otići,pa kaže...

At the end of every week,each and every one of us becomes a freak! Tonight the DJ makes his move...

Završavam u jednom eto tonu sreće,šaljem vam svima osmijeh...s željom za što više happy thought's!!! :-) 

Moram reći da sam se danas jako iznenadila...

Crkva i ja nismo nikad bile na ti,pogotovo otkad se u zadnje vrijeme sve ovo s Brajšom i Kaptolom događa.Da se razumijemo,u Boga vjerujem...ali smatram da ti za vjeru nije potrebna crkva.Danas me moj deda pozvao kod sebe u crkvu (to je mala baptistička crkva) na večer poezije i koncert njihovog zbora.A ja obožavam poeziju...i sama pišem pjesme...A sada znam i na koga! Kad mi je ko maloj deda čitao pjesme nisam znala da su njegove... Nikada nisam slutila da mi deda piše poeziju.

On ima 80 godina,izvrsno se drži...a bome zna i pjevati! I danas kad sam ga slušala kako čita svoje pjesme,shvatila sam da mi još davno odredio put pjesnikinje iako to do sada nism znala. Glas soprana imam na baku,ona je pjevala u tom zboru,ja cijeli život pjevam po zborovima a isto nisam znala da glas imam na nju. Zapravo sam danas shvatila koliko toga nisam znala o njima,užasno sam se posramila... Takvih večeri će biti još,namjeravam biti na svakoj od njih...možda mu tutnem u ruku kakvu svoju pjesmu,pod potpisom N.N. Još mi se više svidjelo kako su svi pjevali,pljeskali u ritmu i još i zaplesali!Ako se sjećate kojeg filma u kojem je crnačka duhovna glazba u crkvi,ovo je nevjerojatno slično tome! U tu sam crkvu išla kao mala i onda dugo nisam...ne kažem da ću sad početi ali definitivno želim prisustvovati ovakvim pjesničkim danima.Iako sam danas bila sva nikakva,kiša mi je pokvarila dan...ali eto na kraju mi se ipak isplatilo što sam otišla! Hvala dedo moj!

Obožavam miris lavande...onih pola sata samoće.Ispod vode,tik do površine...tišina,samo šum i jeka vlastitih,malenih balončića zraka.Širom otvorene oči,slika nekako iskrivljena. Sanjam o dubinama,tamnim...preuzimaju me...ne puštaju.

Nestaje mi zraka,želim van...zašto me ne puštate,sile dubinske?Bojim se...borim se,nestaje mi zraka.Pomozi...pomozi.Zašto me gledaš,izvuci me...izvuci me van.Sve je tako mirno oko  mene...plivaj,samo...plivaj.Sve će nestati...sve. Obožavam miris lavande...!

Uza sve što mi se događa nisam ni slutila da to doživljava i moj četveronožni prijatelj! Ovih dana pojačano želi da ga se mazi,bez posebnog povoda mi dijeli puse...

Danas je došao do mene,gledao me i zavijao (moram napomenuti da ta vrsta,aljaški malamut,nezna lajati,nego samo zavija)! Stavio mi je glavu na koljena pa sam ga pomazila. Ali očito nije to htio jer je nastavio zavijati. Pošto nisam znala što hoće,dala sam mu klope i vode...ali niti to nije pogledao. Sad sam se već zabrinula,a onda je pošao do vrata. E...što nisi prije rekao! Pošto je u šetnji bio,shvatila sam da želi u dvorište. Otvorila sam mu vrata i pustila ga. No na početku stubišt je stao,okrenuo se i pogledao me kao da želi reći :"Pođi sa mnom". Sišli smo u dvorište i kad je vidio da sam sjela na kamen,smirio se. Da sam kojim slučajem pušač,ovo bi bila duga čik pauza. Naime,on ima jednu naviku. U dvorištu imamo krušku,ogromnu i plodnu ove godine. Kruške stalno padaju,a on je lud za njima! Pa jedno 10 puta na dan siđe po krušku i vrati se gore na svoje mjesto da ju pojede! Sada je očito htio moje društvo... I toliko sam sretna zbog toga,barem me on bezuvjetno voli!

Odužila sam mu se jednom dugom igrom a onda sam mu osobno izabrala kruškicu koju je ponio gore. barem on i ja eto funkcioniramo,imamo nešto posebno! Uvijek sam tvrdila da nisam boljeg psa mogla dobiti. Nije agresivan,ne napada druge pse,ni velike ni male. I on me razumije,kada sam sretna,skače zajedno sa mnom,kada plačem zavija zajedno sa mnom... Neznam kako ću se pomiriti s time da jednom mora otići... Ali sada je tu i sretni smo što imamo jedno drugo! I zato, volite svoje pse,kao što i oni vole nas!!! Hvala ti Dingo!

IDEM NA TERRY FOX RUN NA JARUN!!! :-)

Moja ljubavi pošto prikaza moje želje

I stavi svoje usne na nebo tvojih riječi kao zvijezdu

Tvoje poljupce u živu noć

I trag tvojih ruku oko mene

Kao plamen u znak pobjede

Moje su sanje na javi

Jasne i vječne.

I kada te nema uza me.

Sanjam da spavam,sanjam da sanjam.

(Paul Eluard)

Svakog dana gledam te,znaš da te gledam. I slušam... Tvoje se oči smiješe,tvoj osmijeh odaje dijete u tebi.Volim vjerovati da i ti gledaš mene,samo mene...onim provokativnim pogledom ispod obrva.Kada se nasmiješ,kao da poludjet hoću zbog onih slatkih rupica u obrazima.Svaka tvoja riječ zvući zrelo,upijam ih kao spužva na dnu mora.

Zašto me tako gledaš,bez ijedne riječi? Zašto me pogledom skidaš dok me obavija sjena?Zašto kroz rolete zalazak mi igra tijelom?Dok vjetar lagano njiše zastore pokretima malenih balerina,unosi nemir neželjeni.Promatram te dok prstima polako prelaziš preko crvenim kašmirom prekrivenu fotelju...znam što želiš.

Slušaj me...tiho ću ti otkriti tajnu.Tvoje srce,želim da bude moje.Želim tvoju dušu,svu tvoju nesigurnost... Želim tvoj osmijeh ali i suze,želim tvoje oči...i tvoje usne.Želim možda nešto nemoguće. Želim...tebe.

E pa dragi moji,definitivno mogu reći da me se danas sva ta strka oko Big Brothera nije uopće dojmila. Naime,zvala me žena iz agencije za statiste...ajde može.

Kada sam došla danas pred studio Jadran filma dočekala me goooomila ljudi. I tako svi stojimo vani,čekamo nešto..valjda da nas ljubazno puste. I tako slijedimo mrgu od zaštitara (a ogroman je),guraju me,gaze...Rulja trči kao da se nešto dijeli a meni nije jasna sva ta strka. Dolazimo do ulaznih vrata u BB kuću,pa su nas rasporedili tako da sve izgleda popunjeno,nije baš previše ljudi došlo. Kad sam to vidjela onda mi se ona goooomila na početku činila sve manja. Dok nam boss tehničar objašnjava kako se trebamo ponašati (kao da ja to nisam već u svoje 24 godine naučila),znate ono: "Nemojte bacati boce na crveni tepih", ili "Ne gađajte voditelje". Bože moj...A onda počinje! Boris izlazi,i sad nam objašnjava kako moramo skakat,vikat i pljeskat kad dođu kandidati...Ajme,još i to. Nego,smrzla sam se vani,izgrizli su me komarci,zapanjila me ta rulja koju može oduševiti kad im djele vodu,vrište kao da ju nisu nikad pili,koja može plakat i ljevat suze kad im se Boris približi,doslovno padat s nogu kad ugledaju nekog kandidata. Ja sam nekako drugačija,neznam...ne treba mi to. Neznam što je to meni trebalo... Kako se tehničar razmahao,neka skačemo,vrištimo...Ma daj. Jedva sam čekala da završi. I znate što,ovo mi je prvi i zadnji put da sam bila tamo. No raspoloženje mi je popravio jedan dečko kojem sam baš bila slatka s tim svojim plavim kovrčicama!! :-)

Zapravo,cijela ta organizacija drugačije izgleda na TV-u nego kad si fakat tamo. I znate što,dala sam drugu šansu tom događaju i potvrdila sam samoj sebi da je uvijek dobro ostat pri svom instinktu i prvom dojmu. Netko će ovu ludnicu gledati,netko neće. Ja ipak...neću.Toliko toga pametnijeg mogu raditi.Dosta mi je ovog primitivnog i šupljeg društva,koje svaki drek sa Zapada mora pokupiti. Pozdrav svima!

Sutra počinje Big Brother ludnica,za neke više,za neke manje. Iako nisam osoba koja doživljava reallity predstave prvu sezonu sam gledala,čisto iz znatiželje. Bilo je trenutaka kad sam uživala,a onda je tu i bilo trenutaka kad su mi sve više išli na živce. Posebno svo ono uvlačenje u guzice, velike,male,debele i mršave! Do sada sam mogla komentirati samo ono što sam doživjela na TV ekranu.No sutra imam priliku sjediti tamo u studiu,i na licu mjesta vidjeti sve što se događa na takvom snimanju uživo. I naravno da ću otići jer uvijek mislim da sve treba isprobati i vidjeti čak i ako postoji već neki zaključak. Drugim rijećima,volim ljudima i događajima dat drugu šansu. Sada su pravila igre promjenjena,teža,dugotrajnija... No nikad nebi pristala na moje sudjelovanje u tom showu,jer sam sigurna da iz toga ništa dobrog nebi dobila.Osim toga poznavajući sebe znam da nebi ni dva tjedna izdržala. Bilo kako bilo,sutra sam tamo (toplo se nadam u studiu),nadam se da ću se zabaviti i naravno naučiti nešto novo... Probati nešto novo,u tome je bit.