Agramka

Dora se u petak vratila kući!!! Vrijeme provedeno u Rastokama za mene je bilo nešto prekrasno! Najviše me se dojmilo to što sam čula da su Rastoke od 17. stoljeća u posjedu obitelji koje tamo žive i imanja predaju u ruke svojim nasljednicima, tako da već 300 godina nitko drugi nije mogao kupiti imanja u Rastokama, prenosilo se s koljena na koljeno! Čitala sam tamo jednu knjigu, pa se pokušavam sjetiti svih obitelji koje ta imanja posjeduju: Žalac, Skukan, Jareb, Holjevac (kod njih sam bila)... Pa Kovačević i Petrović - Hvala Ray Quicku na podsjetniku! ;) Nego, tinuviel vam je sve to prekrasno opisala... LINK!!! A imate nešto i ovdje! A ja ću ipak pisati nešto drugo!

Stajala sam korak ispred mosta, spustih torbu na pod... nasmiješila sam se, uzdahnula... napokon sam stigla! Pogledala sam na desno, odmah slap i malo jezerce, nije duboko nego onako, do koljena! S moje lijeve strane drveće, mali otočić... odsjaj vode! Zakoračila sam preko mosta, prolazim ispod one table  "POD RASTOČKIM KROVOM", onu koju sam toliko dugo gledala na blogu Rastoka! I taj tren kada sam ju prošla ulazim u svijet bajke! Zatvorim oči... i čujem šum slapa, žubor vode a zatim dječji smijeh i ciku! Dočekuje me širok osmijeh Ivana, glavnog konobara! Ulazim u konobu, sve je drveno, lijepo... baš onako kako sam zamišljala i vidjela na fotografijama! Uzima mi tešku torbu a ja odlazim do centra Slunja jer mi soba još nije slobodna! Slunj je malen ali ima sve... a ima i divan park gdje sam se na klupu sjela, u hlad! Tamo živi nešto više od 6.000 stanovnika i vrlo su ljubazni i gostoljubivi! Koga god sam nešto pitala ili tražila pomoć, svi su mi izašli u susret! Vratila sam se na imanje obitelji Holjevac, soba je spremna... i to baš ona koju sam toliko željela, u potkrovlju! Malena soba, sva drvena... predivni noćni stolić, s malom vazicom i ružom, te slatke male lampice... to je ono što želim! Ne mogu vjerovati da sam tu...! Silazim na doručak... štu tu imam sve! Kulen, domaći sir, njihov domaći crni kruh, moj najdraži! Pa putar i pekmez... njam,njam! Rastapa mi se u ustima... Pita me Ivan želim li mlijeko ili čaj... no ja bih ipak mlijeko! A onda me pita dali možda želim da mi spremi kakao?! Jaoooooo, kakao! ;) Bez njega ne mogu...! Osmijeh mi je od uha do uha... a smije se i on! Tamo su me tako pazili i mazili da sam se nekako morala odužiti za sve... pa sam uvijek nakon jela tanjure i pribor nosila Ivanu u kuhinju da još i za mnom ne mora pospremati! A jedno jutro sam mu i terasu pomogla postaviti...! To popodne odlučim sići do slapova, privukao me žubor... Sjela sam se na klupicu kraj slapova, uzimam fotić... zamrznula sam slap na tu sekundu! Podignem pogled a on još teče, obrušava se, ponire... žuri se jer čeka ga kanjon Korane! A sada jedan potpuno drugačiji doživljaj... Moja zadnja noć tamo bila je vruća, nisam mogla spavati, misli su mi bježale... a možda je i to bilo uzbuđenje,možda nisam željela otići...! Oko dva ujutro nisam više mogla izdržati, pa sam se obukla i po mrklom mraku sišla do slapova! Nisam vidjela prst pred nosom, no vodio me slap...! U dva ujutro legla sam na klupicu, slušala slap i cvrčke... A onda pogled gore, na mračno nebo prepuno zvijezda... toliko zvijezda nikad nisam vidjela u Zagrebu! Nebo bistro, čist zrak... i miris rijeke Korane uspavao me kao bebu! U snu sam vidjela vile i vilenjake, čarobnjake i princa! Vidjela sam bajku, bajku Rastoka!

Teče i teče, teče jedan slap... Hrvoje,Buk, Vilina kosa! Taj san u slapu da bi mogao sjati i vaša kaplja pomaže ga tkati...!

9 Komentirano: