Agramka

Priča za tebe i za mene, naučimo iz nje nešto, nešto što smo odavno već trebali prepoznati! Izgubili smo bitku... nije išlo. Prokleti pritisak. Sada mi tek polako sjeda... Kako se nositi s vremenom? Nismo znali što, kako, zašto... Od onog dana kada je slijepac prstima prelazio preko moga lica. Da to barem nisam čula. Jedna povezanost a nit je pukla. Barem ta, iako je niti još puno među nama, kažeš! Reci mi jednu, ili barem pokaži... Grč vremena... čekanje. Nit ne postoji, jer niti su pukle a spajanja više nema! Pogled u prazno i tišina glasa. Tišina glasa, nema ga... samo onaj u snu. Gledam na sat sjedeći u krevetu, gospođa pokazuje 04:00! Vjerujem da je u svoj svojoj ružičastoj ipak gospođa. Tik-tak, tik-tak… slušala sam tu monotoniju noćas, grozeći se vlastita glasa! Vlastitih suza… Noćas san nije došao… kao za inat! Razumijevanje... kompromis, ti rijetki doživljaji. Opet ću na plažu života, skupljati kamenčiće. Kamenčiće osjećaja, kamenčiće sreće i tuge… kamenčiće duše! A zašto? Škljocaj fotoaparata i nesanica, čovjekova najveća varalica. Zamrznuta fotografija sada ne predstavlja ništa... jer i jest, jedno veliko ništa. Suza na obraz... šteta za osmijeh! Razumijem... zaista. Ne brini.... želje su stranci stvarnosti. I svatko sad na svoju stranu svijeta, brinuti se za sve drugo… osim za sebe! Misliti na sve drugo… osim na sebe. Znala sam za ovaj početak kraja. Vidjela sam ga u daljini... ali sam ga jasno vidjela. Sjećaš li se? Poput demona probijao se kroz cvijeće i svijeće. Nismo mogli izbjeći neminovno... Nema zamjerki, nema ljutnje... samo tuga. Jedan poklon odlazi u nepovrat… budi uvijek direktan! Makar opet morao naučiti... Jednom ćeš naučiti. Biti ću opet djevojčica, malo u zraku malo na zemlji! Hoću li? Moći ću se smijati, s tobom, tebi i za tebe! Hoću li? Moći ću biti svoja... zapravo, naša! Ali nikad više tvoja...! Možda je bolje tako... barem ću biti djevojčica. Tebi, koji si uvijek bio korektan! Tebi, koji me nisi uzimao kao na pladnju… Izgubili smo bitku... s vremenom. I tu i tamo... snu i javi. Nemogućnost boli… znaš? Život je sranje! I kad misliš da dobivaš... gubiš. I što sada kažeš nakon svega nije niti bitno, i što god mislio više odjeka nema... što god učinio više nema povratka. Jer svoju šansu na plaži života potrošio si, kamenčiće sreće i kamenčiće osjećaja u dubinu mora bacio si a bez svega na kraju odlaziš. I ne vjerujem da se kaješ jer tvoj je život cirkus, bolje reći kaos... ne vjerujem da razmišljaš ikada, ne vjerujem. Slijepac si, pored zdravih očiju hodaš po ulicama života neosjetljiv i prstima nepovjerljivo prelaziš po licu koje je u te vjerovalo. Moj bijeli labude, kad me jednom ne bude... shvatit ćeš značenje svakog kamenčića na plaži života. A možda i nećeš.Ako kao slijepac iza svog samoljublja progledaš...

4 Komentirano: