Psiho2, ti si naš tata,
svaka riječ tvojoj djeci vrijedi zlata.
Danas pišem svoj 300-ti post a "tate" više među nama nema. Nisam to znala, nitko mi rekao nije tako da je šok sada preveliki... Sjećam ga se s našega velikog blog hangout-a dok je hrabro s dvije lijeve klizaljke koje su mu podvalili obišao par krugova po ledu bez padanja. Njegova zadnja poruka meni u rujnu 2007. godine govorila je upravo o mogućem ponovnom klizanju...
"Ja bih baš klizanje. Odlično je bilo. I još bolje je bilo što nisam mogao vjerovati da se uopće nisam prosipao po ledu unatoč dvije lijeve klizaljke koje su mi podmetnuli. Mislim da bi i Singerica došla. Jedino ništa ne znam o Nemezis, koja je došla s nama. A tebi šaljem još jedan novigradski osmijeh. "
No nikada nastavak zaživio nije. Nikad više na klizanje nismo otišli... niti se svi ponovno našli. Razočarala se u nekim blogerima, u pisanje na ovome mjestu uopće... pa sam ubrzo nakon toga otišla...! Pola ljudi koji su bili tada više ne pišu, nema ih i kako im ući u trag...? Japi je otišao u Ameriku, Singerice već odavno radi tehničkih problema nema... Pola ljudi više ne piše. I žao mi nekako... da se i skupimo na klizanju jednom, neće više biti isto... To je bilo tada i nikada više... A možda ipak...
Tko zna bi li se svi opet skupili... ili bi došli neki novi klinci. Koji nisu znali, ne znaju i nikad neće znati... niti biti ono što smo bili. Kada bi još slike pronašla nitko od mene sretniji...
Šokre... zaživi li ona ideja ikada i sprovede se, željela bih da naprijed piše:
Posvećeno Milanu Šopu, ljudini, legendi...
A danas samo od mene suzica...
Dora 1. prosinac 2009 18:08:47
R.I.P.
e, da... Milan dragi... danas sam gledala slike s Novigradskog... ma baš sam se dobro isplakala... ali, opet... sretna sam da sam bila dio života tog ljudine... ma svi smo... Pusa ti...:)))
Prednost virtualnog svijeta pred ovim privremenim zemaljskim je u tome što u našem blogerskom svijetu možemo uvijek komunicirati. Pa i kad nam stanovnik zemlje postane stanovnik u zemlji. Odlaskom Milana ništa se nije dogodilo, jer ga uvijek možemo naći, čak i na lijevim ili desnim klizaljkama. Jebi ga, baš je to lijepo!
... iako Kemo... nema više njegovog odgovora na vječne nedoumice i pitanja...
Zašto, mila, uvijek tražiš odgovore? Oni su doista nepotrebni ako znaš postaviti pitanje. Sve nastaje pitanjem. Jer svako pitanje nije ništa drugo do podstreka za odgovor. Možda ti ne vidiš Milanove odgovore na vječne teme, ali zašto bi ih bilo? Kao da je on znao odgovore? Kao da bilo tko zna odgovore? U tome i jest ljepota života. Jer,doista, smrt nije odgovor na bilo koje pitanje. Veliki Čuang Ce je davno/davno napisao: Sanjao sam noćas da sam leptir. Ujutro kad sam se sprobudio nisam znao tko sam. Jesam li čovjek koji je snjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek. A Ledermanova knjiga "Božja čestica" u podnaslovu nosi ovu misao: Ako je Svemir odgovor, što je pitanje! Zato je Milan u meni živ. On se samo preselio u nas i odatle djeluje. Kao što ćemo se, srećom, i mi preseliti natrag Milanu. I tako to teče. A kapi se rasipaju i ponovo sastaju u jednoj velikoj rijeci. Ne znam koja je to rijeka, ali je tražim... pitam se, pitam...
Tražiti odgovore je normalna ljudska pojava i potreba a sebe smatram neukalpuljenom, neetiketiranom i nepovodljivom današnjem društvu koje po svijetu hoda ne znajući ništa i ne želeći naučiti ništa! Drugačija sam i uvijek ću biti... sada više nego ikada to dolazi do izražaja... prije se još i nekako gledalo na ljude koji su drugačiji, imaju drugačije mišljenje i čine stvari protivno pravilima. Danas si zbog toga istog čudak, nenormalan... Milanu nikada nije bilo teško odgovoriti na bilo koje moje pitanje, dapaće sam se javljao kada bi osjetio da mi je potrebno... prema tome baš me dobro čitao! Kao što mi je jednom skomentirano na jedan post gdje sam se tako pitala nešto, pa citiram: "Pitaj se, jer ti se barem pitaš... drugi ne!"
Vidiš da je stvar u pitanjima. Kad si čovjek postavi jedno pitanje, sam daje mnoge odgovore, ako doista pita. Ako mu je doista stalo. Ako nije, onda traži odgovore. Tako dolazi do lijenosti duha. Zato ti je Milan tako i odgovorio. Uspenski kaže: "što da kažem ljudima: Gdje to sunce izlazi i gdje zalazi?" Jer sunce zaista ni ne izlazi, kao što ni ne zalazi.
Nije mi Milan tako odgovorio... Milan je uvijek odgovarao privatno! No, ne može se reći da kada netko traži odgovore duša mu je lijena... ne, ne... zapravo smatram da kada pitaš i kada tražiš odogovor nisu dvije različite stvari... bitno je KAKO ih pojedinac zatraži... i pitanje i odgovor! ;) Ali zapravo i nije bitno... u ovom crno/bijelom svijetu ja sam bijela s crnim točkicama...! ;) O tome u slijedećem postu.... hehe!
Ja sam žut, sa zelenim točkicama i krumpir salatom s bučinim uljem.
Ne volim bučino ulje ali volim bučnicu! Za to ubijam... ;)
Malo mi je to...
Srela sam Milana na Medejinoj izložbi i bilo je krasno. Medeja nikada više neće imati istu takvu izložbu. Ali, ako Bog da, imati će neku drugu...
Imam jednu prijateljicu koja je jedno vrijeme radila s Milanom. O, kako je svijet mali! I ona mi je baš rekla da je on rijetko nudio odgovore, uglavnom je postavljao pitanja. Jer u puno slučajeva svaki čovjek ima svoje odgovore.
O, da, Milan je uvijek rado nudio pomoć. Milan je stvarno bio ljudina.
Nije li to nešto posebno lijepo imati sreće u životu naići na ljudinu?
Ne bi li čovjek zbog toga trebao biti sretan?
Ja znam da ništa neće moći izbrisati moje sjećanje na njegove nasmijane oči. U vrijeme kada je već bio bolestan i bio zahvalan za svaki trenutak bez boli. I nije mi padalo na pamet tada tugovati nad njegovom boli, bilo mi je draže radovati se svakoj njegovoj radosti.
Ne znam kako to nježno formulirati, ali nije li to malo kontradiktorno - reći kako ti nisi kao ostatak svijeta koji ništa ne želi znati i istovremeno željeti da nešto bude opet isto? Nije li to osnovna značajka onih koji ne žele ništa naučiti, da ne žele niti da se išta mijenja?
Milan nije izbjegavao upoznavanje novih ljudi. O, da, i on se rado sjećao tog klizačkog pothvata, ali nije živio samo u uspomenama. Stvarao je nove uspomene. Možda za sebe, ali istovremeno i za svakog od nas. I svi mi mislimo isto kao ti: Milan je bio ljudina! A mi smo sretnici koji smo u životu naišli na njega. I kako mu najbolje možemo odati počast? Da nastojimo i mi što više biti ljudine. :)
"Ne znam kako to nježno formulirati, ali nije li to malo kontradiktorno - reći kako ti nisi kao ostatak svijeta koji ništa ne želi znati i istovremeno željeti da nešto bude opet isto? Nije li to osnovna značajka onih koji ne žele ništa naučiti, da ne žele niti da se išta mijenja?"
Pa nije isto... ako netko ne želi ništa znati i naučiti onda NE pita, a ja sam fala bogu uvijek sve pitala... i još uvijek pitam! Malo si me krivo čitala natuknice... ;)
Kad sam počela pisati blog, Milan Šop je bio jedna od prvih osoba koja je izrazila dobrodošlicu. Kada bi pisala o problemima uvijek bi ponudio pomoć i mislim da jako ljudima nedostaje jer je ostavio trag u mnogim životima, pa makar i virtualan trag, a živjet će u srcima onih koji ga se sjećaju (što njegove podrške, što dvije iste klizaljke)
OK :)
