Agramka

Kad sa smiješkom prolazim kroz sve sunčeve položaje tokom jednog predivnog dana... kad sa smiješkom radim, sa smiješkom razgovaram, sa smiješkom pomažem... Kada se smijem Kristininim blesavim forama, Marinim zajebancijama... kada sve stižem napraviti, i još brže od toga! Kada nema ni blizu one krave koja me na poslu vrijeđa... Kada me vozač busa na povratku doma nasmije do suza svojim lamentacijama na razglas! Kada uspijem napokon naći predivne traperice...! Da, Ray Quick, našla sam ih... i nisam bila u McDonaldsu! Kad snimim najljepšu, najnježniju fotografiju... Kada usrećim klince u zgradi jer im dam da se s kornjačom igraju...

Danas sam završila svoju priču... gotova je! Zanimljiva je i za razliku od mojih snova nema baš savršen, happy end! Ali baš zato ima dozu realnosti... stvarnosti koju niti ja baš ne razumijem... Nije bajka, nije roman, niti krimić... Ima dozu stvarnosti, onakve kakve ju ja gledam, svojim očima! Iz mog kuta ponekad ne izgleda obečavajuće, nekad mislim da previše sanjam, tu i tamo se zalomi malo smijeha ali zapravo je nešto sasvim drugo... Čujem melodije... blage, jače... polagane i brze ritmove! I sretna sam...! Sve oko mene luduje, divlja... ja se prilagođavam! U glavi zbrka... on ju radi... zbunjuje jako! Nije bitno... ja se prilagođavam! Ponekad pokleknem, no vratim se brzo! Nedostaje mi jedno prijateljsko rame... taj me zna u detalj, svaki mali detalj! I opet sanjam... sanjam otvorenih očiju, a snovi na javi su ti koji nisu dobri za mene... Doro, makni ružičaste naočale s nosa... život je preokrutan za snove kakve ti želiš! A što ja želim...? Želim svoju priču, želim težnju koju sanjam od kad sam otkrila onu predivnu sitnicu na ovome svijetu... emociju! ;)

5 Komentirano: