Agramka

Eto,kako je to spoiled dobro primjetila nije me bilo dva dana,bila sam u berbi na vikendici! Ma ništa posebno,samo sam danas imala na viksi za ručak ČEVAPE!!!     S obzirom da sam ih se još u subotu natrpala (hvala mali što si me nahranio!),ako ih još koji put budem konzumirala pretvorit ću se u jedan veeeeeliki čevap! Zapravo, eto neki dan sam srela poznanicu,njena stara je radila sa mojom...I što želim zapravo ispisati ovdje...Ona me podsjetila na jednu priču,koliko lijepu toliko i tragičnu.

To je bilo prije nešto više od 10 godina,ma 11... Znači, imala sam nekih 13 godina,naše stare su dobile godišnji skupa pa su povele i nas u Makarsku! Bile smo u fakat super hotelu,nebi ga mjenjala ni za što...a evo i zašto! Naime,tamo je kao konobar radio jedan dečko,visok,crn...veeeelikih plavih očiju! Onda je imao 25 godina,bio zaručen (šmrc!)...Znate kako to ide s nevinim,dječjim simpatijama! Uživala sam svaki put kad bismo došli na ručak,uvijek bi mi se smiješio,pričao nam viceve...I zvao me svojom malom princezom! Zvao se Nikša... Uvijek bi mi posebno dekorirao desert,katkad bi mi iz kuhinje prošvercao sladoled! Ponekad bi se sreli na plaži i pričali...rekao mi je da nikada ne dopustim dečkima da me gaze,da uvijek držim do sebe...da nikada ne odustajem od nečega što želim! Rekao mi je da kada jednom u životu naiđem na svoga anđela neka ga nikada više ne pustim...on je svoju ljepoticu pronašao,oženit će je!Uživala sam u njegovom društvu,kada bi išao u dostavu ponekad bi me i provozao,uvijek me uvjeravajući kako će polako voziti,da će me paziti... Usadio mi je neka uvjerenja,nisam znala zašto mi to sve govori,zašto me uči životu... A onda sam saznala. Pošto je to bio hotel koji su svakog ljeta koristili radnici mamine firme,dva mjeseca nakon povratka s mora stigla je vijest... Nikša je poginuo. Standard...pijani vozač za volanom kamiona...od njegovog malenog dostavnog vozila nije ostalo ništa. Sjećam se kad je mama došla taj dan s posla,kada mi je rekla da su u firmu primili vijest... Sjećam se da me riječ nesreća pogodila kao kamen u glavu...njegovoj maloj princezi su se usnice počele tresti,suze su nekontrolirano krenule...Nisam se mogla dugo smiriti. Uvijek ga se sjetim,sjetim se koliko je volio život,koliko je volio svoju ljepoticu,koliko ju je želio oženiti...Koliko je volio sumrak! Sjetim se svake njegove riječi...i pitam se zašto je morao otići,zašto... Bio je tako dobar čovjek,jednostavan,skroman,voljen... Sjetim se onog zadnjeg dana ljetovanja kada sam mu dala pismo...za koje je obećao da će ga uvijek čuvati...od njegove male princeze. Još i danas ga se sa sjetom prisjetim,s ponekom suzom u oku. Prošlog ljeta ponovno sam se vratila u Makarsku (s bivšim dečkom),i prvo što sam učinila,u sumrak,otišla sam do "našeg" hotela,sjela na zidić...i prisjetila se njega,mog najdražeg konobara!

7 Komentirano: